Legende o stolackim cuprijama

Rijetki
su gradovi koji imaju tako malu rijeku i na malom prostoru više kamenih
ćuprija i tragove ljudskih naselja iz svih epoha: od neolita, Ilira,
Rimljana, Turaka do novijeg doba.

Moramo upoznati prošlost Stoca i na osnovu toga
zaključiti o istorijatu razvoja njegovih mostova. Stolac se razvijao u
srednjem vijeku na komunikaciji od Dubrovnika prema Srbiji. Preko Stoca
vodili su trgovački putevi iz unutrašnjosti kopnenog zaleđa prema moru i
trgovačkim lukama Dubrovnik i Neum-Klek.

Na izgradnju mostova djelovali su specijalni zanati:
stupe za valjanje sukna i mlinice. U Stocu se nalaze brojne mlinice. Taj
unosni posao omogućavao je izgradnju stupa i mlinica, a to je uticalo
na izgradnju ćuprija u Stocu. Domaći graditelj vezan je za kamen i
polukružne svodove (čemere, izbe) kao njegovu konstruktivnu formu. On sa
lahkoćom pravi i po desetak takvih jednakih lučnih otvora. Na Bregavi
su napravljene mlinice i stupe koje spajaju dvije suprotne obale.
Graditelj je primjenjivao istu formu: i mostovi su građeni kao i
mlinice, samo što su rasponi lukova veći nego kod mlinica. Ima mostova
koji su napravljeni samo da se priđe bogomolji, imetku ili su bili
zadužbina. Bregava je u svom toku razvedena i pravi rukavce sa obadvije
strane svoga toka. U Stocu ima vlastitih ćuprija koje služe za prilaz u
vlastitu kuću ili za korištenje bašte ili prelaz za mlinicu ili stupe
(bentovi). Specifična su i skakala napravljena na Bregavi za prelaz u
bašte kao i tahtare.

Danas u Stocu postoje tri velika kamena mosta i
nekoliko manjih. Svi ti mostovi, i veliki i mali specifični su po svojoj
gradnji, a imaju i svoju estetsku vrijednost.

Čuvena stolačka Ćuprija

Među najstarije ćuprije u Stocu ubraja se Gornja ćuprija ili jednostavnije Ćuprija. Ona je 70-tih godina prošloga vijeka dobila ime Inat ćuprija. Pored ove ćuprije nalazi se mlinica, džamija, kafana i hamam. U ovom dijelu pored ćuprije razvilo se naselje. Tu je tekao život kao i u svim drugim čaršijama. Pričale su se dogodovštine o ljudima, razne zgode i nezgode tako da danas imamo mnogo priča o ljudima koji su tu živjeli. Svaka generacija imala je svoje priče. U ovom posljednjem ratu nestala je skoro cijela generacija mladih ljudi sa Ćuprije: braća Buzaljko Mito i Emir, Fazlo Sarajlić, Libija Ljubović, Eno Puzić, Rasim Elezović, Rasim Zećo, Ahmo Burić (Roda), Miro Dervoz (Šoga) i Emso Behmen. Ovaj most bio je toliko popularan da su se ispredale legende o njemu. Prema legendi gradnja Inat ćuprije počinje krajem XVI i početkom XVII vijeka. Legenda priča da je Gornja ćuprija napravljena odmah poslije Donje ćuprije u Stocu (ovi podaci vjerovatno nisu tačni). Po mom mišljenju Gornja ćuprija napravljena je prije Donje ćuprije jer su svi putevi iz Dubrovnika vodili prema Gornjoj ćupriji ili su možda pravljene uporedo. U isto vrijeme Evlija Čelebija piše: ”1658. godine izbio je ponovo ustanak u Anadoliji, pa je Porta preduzela sve mjere da ga uguši. U to vrijeme glavni zapovjednik u Stocu bio je beg koji se morao odazvati sultanu da ide na vojsku. Pokupi beg sve iz Stoca što imade ja glavu, ja snagu i ode na vojnu. Čim je beg otišao iz Stoca, u Stolac je došao neki Trtak iz Ljubinja i ujutro osvanuo vlast. Premetnuo se s puščetinom kroz Stolac s petnaestak njegovih vojnika čiji je vakat došao. Težak je to vakat kad ima vlast onaj s puškom u ruci i praznom glavom na ramenu. Hodajući po Stocu na Donjoj ćupriji nađe Isah-Neimara i Ristu kako skidaju skelu. Trtak je tada pozvao Isaha da pravi ćupriju ljepšu od begove, na gornjoj ili sjevernoj strani Stoca. Jest da sila Boga ne moli, ko će praviti fukari ćupriju, ko li čekati bega kad se vrati, a samovolja u Stocu. Gluhovode caruju. Tvrd se komad zalomio. Isah je mislio kad mora više graditi ćupriju da načini nešto da valja, pa će i begu milo biti, a i ja se neću svoga rukodjela stidjeti. Predloži Trtku da napravi ćupriju ko burmu, po burme na suncu, a druga pola u vodi. Trtak neće ni da čuje: Hoću ćupriju koja ima više oka nego begova. Argati počeli jaziti Bregavu, a Isah i Risto u brdo da traže majdan za kamen. Počeli ćupriju, pa gradi, pa pravi, pa pravi i bogami je načiniše. Dok su pravili, smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije, ama svako oko je heravo, ja manje ja više, a u onije s kraja jedna noga dopire do vode, a u onog drugog naslonjena u brdo. Trtak to nije ni primjetio, k’o prazna glava. Slavio je heftu dovršavanje ćuprije, jer osta spomen kad se i on u Stocu pitao. U Anadoliji je završena vojna. Beg s vojskom dođe u Stolac. Isah i Risto da mogu utekli bi pod zemlju. Znaju oni da će beg od svakoga tražiti što je radio. Majstore je sila natjerala, pa što će im beg. Tako su oni razmišljali. Ama pravde nema. Kad je beg vidio ćupriju, odmah na Veliku tepu tupan i telal. Sakupi se narod cijelog Stoca. Misle da će beg kazivati šta je sultan naredio i kako mu je na vojni bilo. Umjesto toga beg poče kažnjavati, sve redom ko je god šta učinio što njemu nije po volji. Pred svijetom beg naruži i nabruči majstore i naredi da im se udare falake. Tako je izgrađena Inat ćuprija. Odavno nema bega ni Trtka, nema ni Isaha ni njegovog majstorluka, ali u Stocu stoji stara ćuprija čudnog izgleda za oko, ali interesantna i lijepa za dušu.

Podgradska ćuprija

Podgradska ćuprija je prva stolačka ćuprija na koju se dolazi u grad idući iz Mostara. Predpostavlja se da je pravljena početkom XVIII vijeka. Most je bio vrlo lijep i smatran je najljepšim mostom u stolačkoj čaršiji. Bio je vitkog izgleda i gracioznosti. Most je oporavljen 1898. godine, opravkom i dogradnjom (proširenjem) djelimično je izgubio svoju ljepotu i eleganciju. Podgradska ćuprija ima dva zasvođena lučna otvora različite veličine koji se oslanjaju na jedan stub u rijeci. Taj različiti raspon i visina lučnih otvora daju mostu osnovni asimetrični oblik. Stub ima trokutasti uzvodni završetak. Ovaj most takođe je vezan za interesantne objekte koji se nalaze u njegovom okruženju. Iznad njega nalazi se lijepa panorama starog grada koja djeluje kao kulisa. Oko mosta nalaze se kafane, dućani, mlinica i džamija. Kad čovjek ulazi u čaršiju preko tog mosta zadivljen je njegovom čarobnom ljepotom. Ima dosta predanja i legendi, a jedno od tih predanja je o nekom mladiću koji je namjeravao da posjeti Stolac. Prije polaska otac ga je posavjetovao: Pazi sine, kad budeš ulazio u Stolac da ne oslijepiš. Drugo predanje govori o poznatom stolačkom begu Mehmed-begu Rizvanbegoviću sinu Zulfikar kapetana stolačkog. Mehmed-beg je bio prvi i jedini kapetan Hutova, a Safvet-beg Bašagić ubraja ga među znamenite Bošnjake i Hercegovce u Turskoj carevini. U narodu je bio poznat kao Hadžibeg ili Hadžun. Bio je naprasite ćudi kao mladić i došao u sukob sa ocem i bratom i pošao u svijet. Čuo je za zemljaka Ahmed-pašu Džezara koji je tada vladao u Siriji, zaputi se tamo i stupi u njegovu svitu. Ahmet-paša Džezar imao je presudan uticaj u formiranju Mehmed-begove ličnosti. Ahmed-paša Džezar bio je porijeklom Hercegovac, po mjestu rođenja bliski susjed Mehmed-bega, rođen u Fatnici, mjestu između Stoca i Bileće, odlikovao se viteštvom i ratničkim umjećem. Kad je vladar jedne pokrajne u Siriji Ahmed-paša Džezar tražio od svojih oficira da mu izrade plan fortifikacija: kula i tvrđava oko njegove pokrajne, i obećao velike nagrade. Kad je taj vladar izabrao najbolji plan i pozvao onoga koji ga je izgradio da ga nagradi, pred njega je stao nepoznat čovjek – stranac, i rekao da je on izradio taj plan. –A ti, ko si? – pitao je vladar. Ovaj mu je odgovorio da je iz jedne daleke zemlje, da je iz Hercegovine, da je iz Stoca. Vladar mu nije vjerovao i stao je da mu postavlja pitanja: Koja rijeka teče kroz Stolac? – Bregava! – odgovorio je Stočanin. – Šta ima na lijevoj obali Bregave gdje ona izlazi iz Stoca? – ima jedna stara smokva! – Ima li na toj staroj smokvi jedna grana koja ide ustranu? – pitao je vladar. – Ima – odgovorio je Stočanin. – Ljuljaju li se djeca o toj grani? – Ljuljaju! – I ja sam se ljuljao kad sam bio dijete. Vjerijem ti da si iz Stoca. Iz Stoca sam i ja. I ovo ti mogu reći: Ti si izradio najbolji plan, ti si pametniji i od mene. Daću ti nagradu i narediti da te odmah istjeraju iz moje zemlje. Ne možemo nas dvojica – s one grane, u istoj zemlji. Ko se ondje zaljulja daleko skoči! Ova legenda nastala je, kažu stari Stočani, pored Podgradske ćuprije na smokvi koja je nikla iz starih zidina ćuprije.

Ćuprija Sare Kašiković

Ćuprija Sare Kašiković (Djevojačka ćuprija) nalazi se
na desnom kraku Bregave iznad Inat ćuprije, idući prema Begovini. Most
je na jedan svod čiji je luk segmentan, sličan polukrug. Građen je od
poluobrađenog kamena i izveden ustaljenim formama domaćeg graditeljstva.
Sa južne nizvodne strane nalazi se ugrađena ploča na kojoj s ćirilskim
natpisom piše da je most Sare Kašikovića pravljen 1896. godine. Sa
sjeverne uzvodne strane nalazi se čuvena plaža Kreševac. Most je
privatno vlasništvo kojim se ide preko Bregave u baštu. Ovaj most
napravljen je pored hotel ”Evrope”, a vlasnica je bila Sara Kašiković.
Legenda govori:

Zaljubila se Sara u svog komšiju Salku koji je stanovao
na drugoj lijevoj strani obale. Čuo otac Sarin da mu se kćerka
zaljubila u inovjerca i udade je na silu za drugoga. Sara je kasnije
uspjela u životu kao ugostitelj i snalažljiva žena i napravi na onom
mjestu gdje se sastajala sa Salkom ugostiteljski objekat kome dade ime
hotel ”Evropa”. Hotel je imao visoko potkrovlje sa dvije sobe i dva mala
prozora sa kojih je Sara uvijek gledala na drugu stranu obale i čeznula
za Salkom. Jednog dana, dok je gledala sa prozora, dosjeti se da bi
trebala da napravi i ćupriju na pomen svojoj velikoj ljubavi Salki. Što
je sanjala to je i odsanjala. I tako nastade Djevojačka ćuprija. Na ovom
mjestu i danas se mogu vidjeti zaljubljeni parovi kako gledaju u rijeku
Bregavu. Tako i danas kruže legende o najljepšim ćuprijama u Stocu, a
trajaće dok god bude Stočana i Stoca.

Stolac, 18.04.2006. god.

Nesto je cudna ta slika podgradske cuprije